четвртак, 9. фебруар 2012.

Beloved Ellada

Stvarno ne znam kako to, da sam svoj prvi post posvetila mirisima koji me podsecaju na detinjstvo. Valjda to tako ide sa godinama, pa čovek podsvesno želi da se vrati u neko bezbrižno i sigurno vreme. Kako god, moj drugi post, a sigurno će ih biti još na ovu temu, vezan je za Grčku, odnosno Elladu (volim da je tako zovem). Zvuči nekako duboko, rajski, mitski, reč sa korenima.


Prvi put sam osetila taj miris (ponovo miris) Ellade, krajem početkom osamdesetih prošlog veka. Sa mamom i tatom, sa mojih 15 godinica,  u Wartburg limuzini, limun žute boje. Tada mi se činilo, a danas znam da je tako, da je ta zemlja raširila ruke, kad sam tamo došla. Tim rukama me zagrlila jako, toplo i nije me pustila do dana današnjeg.

Istog trenutka bila sam opijena mirisom Egejskog mora, pržene kafe, sveže ribe i ribe spremljene na hiljadu načina. Zaljubila sam se u Platamon, gradić (tada još selo) ispod Olimpa, u njegove ulice sa usijanim asfaltom, usku plažu, malenu crkvu, i u ljude. Ljude, vesele, nasmejane, tako bliske i srdačne. Posle dva dana, naša gazdrarica Glikeria, jela je ljute papričice, koje nikad pre toga nije probala, a ja sam u dvorištu njene kućice, ispod maslinovog drveta, naučila da igram sirtaki. Naučila, i strasno zavolela.

Zaljubila sam se kasnije, posle nekoliko godina, stvarno i ozbiljno tamo u tom Platamonu. Priča je baš klasična, caffe "Jazz", Bacardi-cola, lime, mnogo leda. Kovrdžava kosa, zelene oči, more sunce.... nema tu šta da se priča. Retki su oni koji tamo to nisu doživeli.Trajalo je dok je trajalo, i bilo je lepo. Sećam se... ali najteže je, valjda, kad čovek nema pun kofer uspomena. O tome, da sam se posle 14 godina vratila u Platamon, sa svojom prodicom, i plakala kao kiša, neću ni da pričam. Na žalost ili na sreću, tamo više ništa nije bilo isto.



Kasnije sam odlazila u druga mesta, odlazim i danas. Svaki prelazak Evzonija, nekako doživim kao povratak nekom drugom po redu, domu. Raduje me to, što se i moja deca raduju Elladi, ne baš kao ja, ali raduju se. Ima vremena za njih, da ih ona osvoji kao mene. Ja se pretvorim u čistu sreću i dok planiram letovanje.

Grčka kuhinja je posebna priča. Moja drugarica živi na Tinosu, i svake godine mi, u sred zime, donosi origano, lovor i usoljene kapare. Ima svega toga i ovde, ali ovo je za mene nešto posebno. O kantama maslinovog ulja, koje vučem svake godine, da ne pričam, a posebna ceremonija je pijaca u Solunu i tezge sa maslinama.

Lepo je i zimi, neka solunska taverna, tsipouro, melitzano, horiatiki... i meni više ne treba. Napunim baterije do sledećeg susreta i vratim se kući, u moj mali grad. Već imam dovoljno godina da znam gde je moj život, a voljena Ellada uvek je u mom srcu. Naravno, priča o zemlji bogova, nikako se ovde ne završava.




уторак, 7. фебруар 2012.

Mirisi detinjstva

Odrasla sam na selu, okružena mirisima. Zauvek sam u svojim nozdrvama sačuvala mirise bagremove šume iznad naše kuće, ljubičica iz te iste šume, sveže počupane trave iz bakine bašte, na stotine mirisa poljskog cveća, miris sena u ambaru...

A tek drugi mirisi..... Miris sobe, u kojoj pucketa vatra u čuvenom "Smederevcu", oko koga se odigravao čitav život. Miris sutlijaša (vrhunske poslastice u to vreme), miris običnog patišpanja, tek izvadjenog iz rerne. Od proleća do jeseni šerpe pune mirisa džema od svakog voća koje pristigne. U jesen, miris pečenih paprika, ajvara. Tu je miris zagrejane masti, i najšetnije po zdravlje, a najukusnije za nepca, zaprške za pasulj. Naravno, i miris nane ili djoza, koji je baka dodavala u pasulj da se lakše vari (ja radim to i danas).Tu se redjaju i mirisi sarmica u vinovom listu, raznih gibanica, paprika punjenih orasima ili pasuljem, kopriva sa belim lukom, miris kačamaka sa čvarcima i prazilukom (unedogled bih mogla da nabrajam). Celog života oko mene lebdi miris vrućeg hleba, koji sam obožavala da umačem u topli džem od šljiva. Kakvog li slatkiša...Nezaboravan mi je i miris kuvanog kukuruza, a u rerni su se stalno pekli krompri i bundeve, onako, čisto da se nadje.

Takodje, prati me i miris Meriminog bebi sapuna, koji je deka kupovao u seoskoj zadruzi. Tu se negde meša i miris kafe u istoj kesi i čokoladice "Životinjsko carstvo".
Mama i tata su dolazili vikendom, jer su radili u gradu. Ona bi u sobu unela oblak laka za kosu i nekog mirisa na ljubičice, nikako ne mogu da se setim kako se zvao. Tata je mirisao na Pino Silvestre. Eto tako su mi kvarili moju seosku mirisnu idilu.Tada nisam ni sanjala da ću kasnije postati parfemski zavisnik, ali o tome više u nekoj sledećoj priči.