Stvarno ne znam kako to, da sam svoj prvi post posvetila mirisima koji me podsecaju na detinjstvo. Valjda to tako ide sa godinama, pa čovek podsvesno želi da se vrati u neko bezbrižno i sigurno vreme. Kako god, moj drugi post, a sigurno će ih biti još na ovu temu, vezan je za Grčku, odnosno Elladu (volim da je tako zovem). Zvuči nekako duboko, rajski, mitski, reč sa korenima.
Kasnije sam odlazila u druga mesta, odlazim i danas. Svaki prelazak Evzonija, nekako doživim kao povratak nekom drugom po redu, domu. Raduje me to, što se i moja deca raduju Elladi, ne baš kao ja, ali raduju se. Ima vremena za njih, da ih ona osvoji kao mene. Ja se pretvorim u čistu sreću i dok planiram letovanje.
Prvi put sam osetila taj miris (ponovo miris) Ellade, krajem početkom osamdesetih prošlog veka. Sa mamom i tatom, sa mojih 15 godinica, u Wartburg limuzini, limun žute boje. Tada mi se činilo, a danas znam da je tako, da je ta zemlja raširila ruke, kad sam tamo došla. Tim rukama me zagrlila jako, toplo i nije me pustila do dana današnjeg.
Istog trenutka bila sam opijena mirisom Egejskog mora, pržene kafe, sveže ribe i ribe spremljene na hiljadu načina. Zaljubila sam se u Platamon, gradić (tada još selo) ispod Olimpa, u njegove ulice sa usijanim asfaltom, usku plažu, malenu crkvu, i u ljude. Ljude, vesele, nasmejane, tako bliske i srdačne. Posle dva dana, naša gazdrarica Glikeria, jela je ljute papričice, koje nikad pre toga nije probala, a ja sam u dvorištu njene kućice, ispod maslinovog drveta, naučila da igram sirtaki. Naučila, i strasno zavolela.
Zaljubila sam se kasnije, posle nekoliko godina, stvarno i ozbiljno tamo u tom Platamonu. Priča je baš klasična, caffe "Jazz", Bacardi-cola, lime, mnogo leda. Kovrdžava kosa, zelene oči, more sunce.... nema tu šta da se priča. Retki su oni koji tamo to nisu doživeli.Trajalo je dok je trajalo, i bilo je lepo. Sećam se... ali najteže je, valjda, kad čovek nema pun kofer uspomena. O tome, da sam se posle 14 godina vratila u Platamon, sa svojom prodicom, i plakala kao kiša, neću ni da pričam. Na žalost ili na sreću, tamo više ništa nije bilo isto.
Kasnije sam odlazila u druga mesta, odlazim i danas. Svaki prelazak Evzonija, nekako doživim kao povratak nekom drugom po redu, domu. Raduje me to, što se i moja deca raduju Elladi, ne baš kao ja, ali raduju se. Ima vremena za njih, da ih ona osvoji kao mene. Ja se pretvorim u čistu sreću i dok planiram letovanje.
Grčka kuhinja je posebna priča. Moja drugarica živi na Tinosu, i svake godine mi, u sred zime, donosi origano, lovor i usoljene kapare. Ima svega toga i ovde, ali ovo je za mene nešto posebno. O kantama maslinovog ulja, koje vučem svake godine, da ne pričam, a posebna ceremonija je pijaca u Solunu i tezge sa maslinama.
Lepo je i zimi, neka solunska taverna, tsipouro, melitzano, horiatiki... i meni više ne treba. Napunim baterije do sledećeg susreta i vratim se kući, u moj mali grad. Već imam dovoljno godina da znam gde je moj život, a voljena Ellada uvek je u mom srcu. Naravno, priča o zemlji bogova, nikako se ovde ne završava.